Nema ime ovaj blog

ponedjeljak, 21.08.2006.

Biciklistička tura Zagreb (Borongaj) - Konavle (Gruda); 24. - 28. 07. 2006.

Sažetak:
Trajanje ture: 5 dana - 5 etapa (36 sati i 8 minuta na biciklu)
Prijeđeno kilometara: 660,4 (prosječno 132,6 dnevno)
Brzina: prosječna: 18,3 km/h, najveća 54,9 km/h
Potrošeno energije: 24 791 kcal (prosječno 4958,2 po etapi)
Temperatura zraka: prosječna 32 şC, najveća 44şC

Klikom na kartu mozete vidjeti istu u vecoj rezoluciji ( 1.4 MB)

Dakle, sve je krenulo idejom negdje u svibnju ove godine, na biciklu se spustit iz Zagreba do najjužnije hrvatske regije - Konavala, predjelu gdje ljetujem zadnje tri godine. Kako sam kupio bicikl u travnju i odmah krenuo na kraće i duže vožnje po i oko Zagreba, vremena za pripremu bilo je dovoljno, tim više što i ovako treniram 5-6 puta tjedno, što aerobno (veslanje, trčanje, rolanje, usponi na Sljeme..) što rad u teretani. Posljednjih tjedana pred turu povećao sam specifične treninge na biciklu sa vožnjama (30 - 120 km po treningu) po nasipu, Jarunu, sa usponima na Sljeme, vožnjama oko Medvednice itd. Društvo su mi pravili moji ljudi te bicikl frikovi Vjeko (frend s faksa) i Igor (frend iz veslačkih dana). U nedostatku istih treninge bi radio sam.

Što se same ideje i samih motiva za ovako nešto tiče, bilo ih je više. Vjerojatno su na moju odluku da uopće kupim bicikl, a ubrzo se i upustim u avanturu prelaska skoro 700 km po brdima i ljetnim vrućinama najviše utjecale nedavno pročitane tri knjige o Lance Armstrongu, sedmerostrukom pobjedniku Tour de France-a (fizički i psihički najzahtjevnijeg sportskog natjecanja na svijetu uopće, bez konkurencije i bez dileme) koji je zanimljiv i po tome što je prebolio rak testisa koji mu je metastazirao i na unutarnje organe i mozak, te su mu doktori davali (ovisno o slučaju) 20-50% šansi za samo preživljavanje, a da ne govorim da je nekom (osim njemu samom) bilo na kraj pameti da bi se ikad ponovo uopće mogao baviti vrhunskim sportom. Knjige su ostavile jak dojam na mene i prilično me naložile na a) biciklizam i b) ispitivanje vlastitih granica. Ovo dvoje zapravo može biti vrlo usko povezano.

Ako nekog zanima, knjige su: It's not About The Bike i Every Second Counts (ovu knjigu sam počeo čitati još u travnju 2005 na putu iz Aspena do zračne luke u Denveru, no ostavio sam je na sjedištu u busu kojim smo putovali, a moj frend Vjeko me nije podsjetio da je pokupim, a kao dobri smo si). Knjige je napisao osobno Lance Armstrong sa Sally Jenkins (izdavač je Yellow Jersey Press) te još jedna knjiga koja prati Armstronga kroz jednu natjecateljsku sezonu (2003/04) iz novinarske perspektive, Lance Armstrong's War, autor je Daniel Coyle.

„Mortal ilness, like most personal catastrophies, come on suddenly. There is no great sense of foreboding, no premonition, you just wake up one morning and something's wrong in your lungs, or your liver, or your bones. But near-death cleared the decks, and what came after was a bright, sparkling awareness: time is limited, so I better wake up every morning fresh and know that I have just one chance to live this particular day right, and to string my days into a life of action, and purpose.
If you want to know what keeps me on my bike, riding up an alp for six hours in the rain, that's your answer.“
Lance Armstrong

Pored pročitanih knjiga, motive sam našao i na hr.rec.bicikli newsgrupi, te www.haerbe.net domaćoj internet stranici o brdskom biciklizmu. Na te dvije lokacije vidio sam kao prvo da ekipa na veliko brije višednevne ture po Hrvatskoj s biciklima, da to nije ništa abnormalno, a kao drugo jedan dio njihovog biciklističkog entuzijazma zarazno je prešao na mene. Hrpu korisnih savjeta za realizaciju ideje povukao sam upravo od tamo.

Jedan od savjeta bio je, ako je moguće, ne ići na tako dalek put solo. To je sasvim logično zbog sigurnosti, društva itd. No, kako naći nekog dovoljno blesavog da mi pravi društvo? Stavio sam na hr.rec.bicikli obavijest o svojim planovima i gle čuda javio se lik (Luka iz Kutine) koji ima u planu biciklom do Čiova gdje ima viksu, pa da možemo dio puta zajedno. Tako je i bilo, do Drniša smo išli nas dvojica (polovica trećeg dana), a ostalo sam vozio sam.

U toku pisanja ovog teksta, dva tjedna nakon odrađene ture, slučajno sam naletio na knjigu Borisa Veličana Meni je svaki dan nedjelja - putopis sa autorove (dečko je '77 godište) pješačke ture od Petrograda (bivši Lenjingrad) do Pariza, nekih tri mjeseca i ne znam koliko soma kilometara pješačenja. Ne znam zapravo zašto to sada spominjem, vjerojatno zato što sam još uvijek pod dojmom te knjige, samog tog podviga kao i savršeno i duhovito napisanog teksta. Neke rečenice ću citirati u daljnjem tekstu, a svima preporučam čitanje te knjige, neovisno o području životnog interesa, trenutnim izazovima u životu itd.

Bicikl sam dva dana prije ture dao na servis i kontrolu kod mog čovjeka Nina Ružičke (www.ronin-sport.hr) pa je Nino zategnuo žbice i sve šarafe, sajle od kočnica, podesio shiftere, podmazao sve što treba, dopumpao gume na 4 bara (gume su bile Maxxis semi slick, pokazale su se odličnima za kombinaciju asfalta raznih kvaliteta i makadama) i meni u teoriji objasnio kako putem rješavati moguće kvarove. Iako sam u teoriji savladao gradivo, nadao sam se da ništa neće poći po zlu po pitanju mehanike jer sam iskreno sumnjao u prijenos svojih teoretskih znanja o popravku bicikla u praktični rad. U gotovo 700 km vožnje pod punim opterećenjem po raznim cestama i cesticama, makadamima, uzbrdo i nizbrdo, nisam imao ni najmanji kvar. Pune bisage, torba za volan i vreća za spavanje otežale su bicikl za cca 15 kg, dodatno na mojih 80 kg. Žao mi je što nisam vagao bicikl jednom kad sam sve natrpao na njega, ali da budem slikovit, sa svom tom težinom jedva sam ga spusti sa 5. kata po stepenicama i nisam bio siguran da ću ga moći uopće voziti, a kamoli pentrat se uz brijeg.

Uglavnom, na put sam krenuo 24.07. u 6:30 ujutro. Plan je bio nešto manje od 700 km savladati u pet etapa tj. pet dana. Razmišljao sam možda sve stisnut u četiri dana, no ubrzo sam shvatio da je to zbog velikih vrućina, dodatno opterećenog bicikla i konfiguracije terena nerealno. Inače, autom je dužina ture 610 km po staroj (D1) cesti ili 660 km po autoputu ZG-ST, no kako sam i planirao šarati što više po županijskim i lokalnim cestama izbjegavajući glavne, vrlo prometne ceste u ovo doba godine, za očekivati je bilo da će kilometara biti nešto malo više.

Ovom prilikom zahvaljujem se mom čovjeku Kempesu koji je u danima prije samog polaska ponavljao:

- Ako zatreba, klupski kombi i ja smo pripravni za intervenciju!

Lako je kad znaš da ti netko čuva leđa, tj. kad znaš da kad više ne ide, okreneš broj i prijevoz stiže. No, odustajanje (osim u slučaju većeg mehaničkog kvara) nije bilo opcija.

Osim bicikla, na put sam ponio i slijedeće stvari koje sam strpao u biciklističke putne torbe - bisage (hvala Ireni na posudbi) te u torbu za volan.

Obuća i odjeća:
- 3 biciklističke majice
- 2 biciklističke hlačice (s podstavom)
- Biciklističke naočale + sunčane naočale
- Kratke hlače i majica kratkih rukava
- Pamučna majica dugih rukava
- Šilt kapa
- Zaštitna biciklistička kaciga
- Rukavice za bicikl
- SPD biciklističke tenisice
- Japanke
- Kupaće gaćice
- Vjetrovka - kabanica
- 5 pari naglavnih čarapa

Pribor za kozmetiku i prvu pomoć:
- Osnovna kozmetika
- 2 paketića vlažnih i suhih maramica
- Zaštitna krema za sunce - faktor 20
- Ručnik za plažu i za lice
- Dječji puder
- Pribor za prvu pomoć (Bivacin sprej, sterilna gaza, flaster, hanzaplasti, Autan sprej protiv komaraca, Fenargan krema, šumeći aspirini, Power Ice gel)

Alat i rezervni dijelovi za bicikl:
- Mini pumpa
- Multipraktik alat za bicikl (imbusi, šarafcigeri, ključevi..)
- Rezervna zračnica (2 kom)
- Pribor za krpanje zračnice
- Sajla za zaključavanje bicikla
- Set elastičnih "pauka"
- Nosač za bisage
- Stražnja crvena bljeskalica
- Rezervna sajla za mjenjač i kočnicu
- Rezervni šarafi

Hrana i piće:
- 20ak energetskih (ugljikohidratnih i proteinskih) pločica
- 10ak energetski gelova
- Prašak za izotonički napitak (za 5 L napitka)
- Termos boca 1L (u bisagama), termos bidon 0,5 L (na nosaču za bidon), 2 x plastična bočica 0,5 L (u torbi za volan), ukupno 2,5 L tekućine na biciklu
- Plastični pribor za jelo

Ostalo:
- Vreća za spavanje
- Bilježnica i olovka
- Auto karta Hrvatske u mjerilu 1:250 000
- Digitalni foto aparat
- MP3 player
- Polar 720i mjerač frekvencije srca (sa setom za biciklizam) kojim je snimana cijela tura, te su vrijednosti frekvencije srca, potrošenih kalorija, kilometraže, brzine vožnje, nadmorske visine i temperature dobivene upravo pomoću tog mjerača i pripadajuće mu programske podrške

Plan za prvi dan bio je za početak spustiti se do Gvozda preko Brezovice, Jamničke, Pisarovine i Lasinje gdje sam se trebao naći sa Lukom koji je krenuo iz Kutine sat vremena prije mene. Zapravo sam trebao krenuti i nešto ranije kako bi izbjegao prometnu gužvu u i oko Zagreba, no završne pripreme i pakiranja su se ponešto odužila pa sam krenuo kroz već prvim suncem obasjan Zagreb. U Novi Zagreb prelazim preko Mosta Mladosti pa uz Bundek prema zapadu. Avenijom Dubrovnik do ispod rotora i dalje Remetinečkom cestom do Brezovičke ulice prema Brezovici kada promet naglo pada, da ne kažem nestaje. Put do Gvozda vodi kroz zaista prekrasan kraj i skoro pa praznu cestu. Prolazi se postrojenje Jamnice, prelazi most preko Kupe, lijevo i desno zeleni (kao zagorski) bregi. U prvom dijelu po izlasku iz Zagreba totalna ravnica, a neposredno prije Gvozda lagano uzbrdica - nizbrdica. U brdima prije Gvozda svako malo upozorenje o miniranom zemljištu i podsjetnik na ne tako davna vremena rata i okupiranog dijela zemlje.

Bajk u punoj ratnoj spremi

Pogled iz kokpita na komandnu ploču

Prazna cesta, ugodna temperatura, snage koliko hoćeš..

Razrušeno staro postrojenje Jamnice, novo je odmah desno

Pa ajde ti odi do stabla pored ceste na pišanje..

Četiri sata vožnje, fini asfalt, dvije kratke pauze za klopu (energetske pločice), istezanje i WC u prirodi, te nešto manje od 80 km i našli smo se u Gvozdu u prvom restoranu uz glavnu cestu. Luka je već bio tamo i čekao me nekih 20ak minuta.

U restoranu smo imali najbolju namjeru popuniti rezerve glikogena nekom tjesteninom, no na našu žalost, a slično će se pokazati i u ostatku ture, mogli smo samo birati između ćevapa, ražnjića, pljeskavice, jetrice, svinjskog gulaša i sličnih teških jela koja naši bezidejni restorani svesrdno nude. Na upit o nekoj tjestenini, riži, laganim vrstama mesa poput piletine ili puretine konobarica nas je u čudu i s nerazumijevanjem gledala rolleyes . Ovo će biti slučaj i u ostatku ture, nevjerojatne su te prehrambene navike Hrvata. Odlučili smo se za palačinke, malo odmorili pa nastavili put na jug prema preko Perne.

Odmor u Gvozdu

Od Gvozda prema bosanskoj granici puno makadama, malo asfalta

Trgovina i krčma Stojan S. Vorkapić

U krčmi kod Stojana uz najbolju namjeru nismo uspjeli utažiti žeđ..

Kombinacijom asfalta i makadama probijali smo prema bosanskoj granici, a negdje uz put uspjeli i krivo skrenuti što nas je bacilo više na istok prema Topuskom, umjesto okomito na jug. Uske makadamske ceste koje se križaju pod raznim kutovima totalno su nas dezorijentirale, pa smo napravili sigurno 15-20 km više od planiranog. Imali smo najbolju namjeru pitati nekoga za upute, no u tom kraju na dvadeset razrušenih kuća dolazi valjda jedna obnovljena, a od tih obnovljenih i polu obnovljenih svaka je peta i naseljena povratnicima. Tako da tek u svakoj stotoj kući možeš zapravo popričat s nekim. Eh, ali i tu nastaje problem. Povratnici su uglavnom stariji ljudi s kojima i nije uvijek jednostavno popričati i jasno se razumjeti. Tim više što oni uglavnom upućuju na asfaltne ceste kuda se autom inače prolazi. Njima je vjerojatno teško shvatit da mi biciklima prolazimo tamo gdje oni eventualni idu traktorima.

Prije izlaska na asfaltnu cestu uz bosansku granicu i rijeku Glinu nauživali smo se temperature 37-38şC (u jednom trenutku izmjereni max 42şC) i razvaljenih makadama, te krenuli prema zapadu i GP Maljevac. Uz rijeku Glinu stali smo dva puta na pauzu, ljudi se pokušavaju ohladiti kupanjem u rijeci, djeca skaču i vrište, a mi u hladovini skupljamo snagu za dalje.

Hlađenje lokalnog stanovništva u rijeci Glini uz samu granicu sa BiH

Na makadamskoj cesti prema GP Maljevac uletava mi osa u usta (zapravo na usta) i prije nego sam se snašao bivah uboden u donju usnicu. Usnica je ubrzo natekla kao Severinina i poveća oteklina je držala dva-tri dana. Konačno, dolazimo da GP Maljevac sjedamo u kafić. Kratka pauza, skretanje desno i uspon prema Centingradu. Tu sam skroz trokirao, nevjerojatan je osjećaj hipoglikemije i praznine u želucu i nogama. Spasonosna pauza i kupovina u lokalnoj trgovini (Cola i neki keksi te nešto kruha za večeru), te završnih 20 km (uglavnom uspona) prema Slunju.

GP Maljevac

Odmor u Cetingradu

Cola i slani keksi za popunjavanje rupe u želucu, više mi je bilo zlo od izotonika

Poznato lice neposredno prije Slunja

Prvo noćenje uz rijeku ispod mosta u Slunju

Imali smo u planu prvi dan završit u Rakovici i tamo dignut šator, ali 20ak km viška po makadamu i velika vrućina smanjila je dnevnu kilometražu tog dana. Završili smo ispod mosta u Slunju točno u 20:00h, uz rijeku, gdje je Luka prošle godine prenoćio u šatoru pa smo išli na ziher. Šator smo postavili na kraju travnatog puta, palo je kupanje u Korani, te smo se zavaljali u vreće i na spavanje. Taj travnati dio uz rijeku koriste mnogi kamperi i brijači za spavanje u šatorima i vrećama. Ovaj put je uz nas bio samo jedan auto madžarskih tablica i mladi par koji je spavao na podnim prostirkama zavaljan u vreće. Moram priznat da nenavikao na spavanje „na divlje“ dugo sam napeto osluškivao zvukove okoline i mislio... ne znam, nešto sam mislio. Jednom kad se zaspalo bilo je lakše. Dogovoreno je bilo buđenje oko 5:00h kako bi krenuli najkasnije u 5:30h i probali odvozit što više kilometara po razumnoj temperaturi, tim više što nas je čekao žešći uspon na Plitvice.

Sažetak prvog dana:
Dužina etape: 154,3 km
Trajanje vožnje: 8h 20 min
Brzina: prosječna 18,7 km/h; najveća: 49,3 km/h
Nadmorska visina: najmanja 137 m; prosječna 202 m, najveća 385 m
Temperatura zraka: najmanja 23 şC, prosječna 33 şC, najveća 42 şC
Ukupna energetska potrošnja vožnje: 6044 kcal
Frekvencija srca: prosječna 136 otk/min, najveća 173 otk/min

Drugi dan po planu, buđenje, rastavljanje šatora i pakiranje, lagani doručak i kretanje koju minutu kasnije od predviđenog. Dogovorili smo da vozimo po glavnoj cesti i probamo doći do Gračaca, što bi bilo oko 120 km za taj dan. Otpala je prvobitno zamišljena manje prometna varijanta nakon Korenice lijevo se odvojit preko Donjeg Lapca i Donjeg Srba zbog jednog dijela makadamske ceste koje smo svakako, barem taj dan, htjeli izbjeći. Makadam nam se gadno zamjerio prvi dan. Drugi dan se tako sveo na poznatu D1 magistralu preko Rakovice, Plitvica, Korenice, Bjelopolja, Udbine, Bruvna do Gračaca, gdje smo zbog kiše, a i potrebe za malo dobrog sna, tople vode i sapuna, dogovorili zimmer frei u jedinog iznajmljivača u gradu.

Zajutrak oko 5:00h, svjetlo još nije dobilo bitku sa mrakom

Vožnja glavnom cestom potvrdila je pravilo da je kad je putovanje biciklima u pitanju, što lokalnije ceste to bolje. Iako cesta ima širinu, veliki promet, šleperi, kamioni i autobusi ne čine vožnju nimalo ugodnom te je stalno potrebno biti na maksimalnom oprezu i držat se ruba ceste. Sve to dosta umara i odvlači pažnju sa uživanja u samoj vožnji. Isto tako, rubovi ceste puni su sitnog šljunka i kamenčića, na djelu i raznih pukotina u asfaltu, pa je stoga potreban dodatan oprez.

Pred uspon na Plitvice

Vrlo malo sam slikao po ovoj dionici ponajviše iz razloga što nije uvijek ugodno stati na glavnoj cesti i vaditi fotić, a šleperi s prikolicom i autobusi projure pored tebe na metar udaljenosti. Uspentrali smo se na Plitvice gdje je pao i gablec, pa nastavili dalje usponom preko prijevoja Vratnik (782 m n/m) i laganim spustom prema Korenici gdje pada kupovina u dućanu i rani ručak u Macoli. Kratka konzultacija auto-karte donosi zanimljiv događaj: prilazi zaštitar obližnje banke i u namjeri da pomogne pita:

- Are there problems?

Naravno, ako putujemo natrpanim biciklima možemo samo biti ludi stranci, nikako domaći. Hrvati se, naime, ne voze biciklima. Dan kasnije kod Sinja me jedan dečko, vjerojatno razmišljajući na isti način, pozdravio sa „Peace“. Slatko.

Budući da smo znali da slijede kilometri pustinje bez birtije i dućana, tankamo do maksimuma - po tri litre tekućine po biciklu. Dalje nastavljamo kroz Krbavsko polje prema Udbini.

Ne znam tko uopće koristi ove WCe pored toliko prirode svud unaokolo

Oko Udbine je novi dio ceste rezerviran samo za promet motornih vozila pa smo prisiljeni, nakon pauze pored nekih napuštenih i razvaljenih birceva te mobitelom dogovorene sobe u Gračacu, pentrat se na brijeg starom cestom na 832 n/m, ali zato na vrhu bivamo nagrađeni prekrasnim pogledom na Krbavsko polje.

Luka naprijed, Krbavsko polje u pozadini

Nastavljamo finim tempom prema Bruvnu i opažamo skupljanje kišnih oblaka i grmljavinu u daljini. Cesta ima lagano silaznu putanju pa još i uz vjetar u leđa brzo dolazimo do Bruvna gdje pada odmor kod restorana Mesić. Kiša hoće-neće, ne da nam se više čekat, nastavljamo prema Gračacu uz pripremljene kabanice i najlone za bisage. Nekih 5 km prije Gračaca kiša nas hvata, cesta postaje skliska, no ne posustajemo. Ulaz u Gračac nalikuje ulasku u grad duhova. Zapravo u Gračac se nikad ne ulazi, već je grad samo poznat po tome da je raskrsnica putova: ravno prema Zadru, Biogradu i sl., lijevo prema Kninu i dalje Splitu. No desno, prema samom gradu, nitko nikad nema zašto skrenuti, osim ljudi koji tamo žive. Nalazimo našu sobu u jedinog iznajmljivača u gradu (koji se čak reklamira na internetu), ljubazni gospodin od nekih 50ak godina. Stavljamo bicikle u garažu, skidamo bisage i torbe i odlazimo u sobu. 100 Kn po glavi noćenje (ne znam zaista kako mu inače ide posao jer tko bi i zašto htio noćiti u Gračacu?), pada tuširanje, za večeru moramo hodati nazad na glavnu cestu jer u mjestu ima doslovno jedan jedini otvoreni birc, jedna ili dvije trgovine i mesnica. O nekom restoranu nema ni govora. Pizza i piva, par sitnica u trgovini i krevet. Dogovor je opet probati krenuti najkasnije u 5:30. Ova druga etapa bila je najkraća, iako konfiguracijski dosta zahtjevna, ali smo barem već u 17:00 završili sa vožnjom i priskrbili si par dodatnih sati odmora.

Gračac

Naš anđeo čuvar u Gračacu

Jebote, pravi krevet!

Sažetak drugog dana:
Dužina etape: 114,0
Trajanje vožnje: 6h 00min
Brzina: prosječna 19,2 km/h; najveća: 50,2 km/h
Nadmorska visina: najmanja 246 m; prosječna 613 m, najveća 832 m
Temperatura zraka: najmanja 17 şC, prosječna 26 şC, najveća 37 şC
Energetska potrošnja: 4187 kcal
Frekvencija srca: prosječna 131 otk/min, najveća 159 otk/min

Buđenje trećeg dana oko 5:00 u magli! Tomu se nismo nadali, ali vidljivost je solidna, a 17şC prisiljava nas da treću etapu počnemo sa dugim rukavima. Dogovor je krenuti preko južnog Velebita i prijevoja Prezid na 766 m n/m pa se spustit u Obrovac gdje će pasti doručak. Strpali smo po jednu energetsku pločicu u sebe i krenuli u maglu. Na izlazu iz grada popunjavamo zalihe domaće valute u bankomatu PBZa i krećemo sa usponom. Nekih 5 km uspona i 200 n/m visinske razlike do Prezida savladavamo prilično brzo i lako.

Magla na početku trećeg dana, očemo nać cestu?

Vozim za Lukom, čovjek valjda zna

Funkcija altimetrije na Polarovom satu zaista je odlična pomoć jer se usporedbom sa nadmorskom visinom pojedinih točaka na karti može vidjeti koliko uspona preostaje, pa je raspored snage jednostavniji, a i psihički je lakše tako voziti. Polar 720i bio je vrlo precizan po pitanju mjerenja visinskih vrijednosti, odstupanja su bila maksimalno ± 5 m u odnosu na stvarne vrijednosti (prema karti). Tek peti dan kada sam došao blizu razine mora počeo je malo više odstupati.

Nakon magle sve do prijevoja, u 10 sekundi promjena na sunce u izlasku i prekrasan pogled prema dolini Zrmanje (jel se to tako zove?) i Obrovcu. Na cesti još bolji pogled: obavijest o 12 km nizbrdice do Obrovca! Nakon par minuta uživanja u pogledu i par fotki sjurili smo se niz cestu. Jak vjetar onemogućavao je totalno jurcanje tako da smo vozili uglavnom oko 40ak km/h. Dodatno opterećenje na biciklima ionako je smanjilo stabilnost pa su kočnice radile prilično.

Savršeno..

..zar ne?

Obrovac, punjenje kalorija za najtežu etapu

...

U Obrovcu pauza kod dućana, ljubazne prodavačice slažu nam sendviče, kupujemo jogurte i sokove i trpamo kalorije za najtežu i najdužu etapu pred nama. U Obrovcu smo bili praktički na razini mora, a u slijedećih 15 km uslijedilo je savladavanje više od 500 m visinske razlike sa usponom prema i na cesti Obrovac - Medviđa - Kistanje. Temperatura je već obilato iznad 30şC, a nas u pojam ubijaju jedan za drugim prometni znakovi 10%-tnih uspona. Zdrav razum govori da nakon svih tih uspona moraju doći barem pokoja nizbrdica, no usponi su potrajali sve do mjestašca Medviđe. Ta cesta prema Kistanju prepuna je razrušenih kuća i zanimljivih grafita koja svjedoče o nekim ne tako davnim vremenima. Obnovljenih kuća na toj dionici ima valjda 1%. Konačno malo ravnica i laganih nizbrdica i uz 38şC ulazimo u Kistanje do prvog dućana.

Prolaz preko mosta u Obrovcu

I jedan pogled sa brda iznad

Svaka kuća na cesti Obrovac - Kistanje ima svoj grafit..

.. pa tako i ova Krčma kod Nidže

Jel se vidi da je 38 stupnjeva?

Luki ne smeta, njemu je ovo malo prohladno

Zalihe tekućine bile su na minimumu, iako smo tankali u rezervoare svaki po tri litre izotonika, vode i sokova u Obrovcu. Prva trgovina na ulazu u Kistanje bila je naša. Inače, te trgovinice u manjim mjestima simpatične su iz slijedećih razloga: gotovo svaka ima klupice sa tendom za zaštitu od sunca neposredno ispred ulaza i otvarač za boce špagom vezan za neki stup ili samu klupicu. Lokalna klijentela dakle kupi osvježavajuće piće na bazi hmelja, a u cijeni je uključeno sjedenje na klupici pred dućanom i korištenje otvarača za boce. U takvim pauzama upoznali bi lokalno stanovništvo koje nam je, nakon savladanog prvog šoka kada bi čuli odakle dolazimo, kamo idemo i kako putujemo, ljubazno davalo informacije o trasi koja je još pred nama - koliko kilometara do tog i tog mjesta, ima li uspona, kakav je promet itd. Bilo je i drugih korisnih savjeta:

- A nije vam bolje vlakom?, u čudu nas je pitao stariji gospodin na ulazu u Kistanje.

Spasonosna trgovina sa mrzlim napitcima

Samomasaža Ice powerom, u pozadini se ispija duuug gutljaj mrzlog piva

Ispred trgovine je Luka uspio zaboraviti novčanik (skužio je tek par km prije Drniša), a igrom slučaja sam ja pofotkao trgovinu pa smo zumiranjem slike uspjeli pročitat ime i vlasnika, a onda i saznat broj telefona. Tako je Luka uspio dogovorit da mu se novčanik pošalje na Čiovo, jer da se morao vraćat u Kistanje biciklom izdahnuo bi putem.

Iz Kistanja nastavljamo dalje lijevo u smjeru Knina, a nakon 8 km cesta desno odvaja prema Oklaju i dalje Drnišu. Prije spuštanja u kanjon Krke pravimo kratku pauzu i uživamo u pogledu. Tada nismo ni slutili što nas čeka za 10ak minuta na usponu iz kanjona prema Oklaju i dalje Drnišu: 44 şC - rekord cijele ture! Taj tjedan Hrvatsku je pogodio tzv. toplotni val, i vrućina je u cijeloj priči smanjila dnevnu kilometražu za barem 20%. Kada je dalmatinska zagora u pitanju, toplotni val u biti znači toplotni udar. No, vrućina je cijeloj priči dala dodatnu dimenziju izazova, nikako nije bila razlog za zabrinutost ili slično.

Pogled na kanjon Krke, u daljini nas čeka 44 laganih Celziusa

Zanimljiv je osjećaj vanjske temperature na biciklu, zapravo je umanjen zbog stalnog laganog propuha koji se stvara, a koji suši znoj i hladi kožu. U prvi tren je teško objasniti oko 8 L tekućine popijene tijekom etape, a tek na usponima kada se vozi puno sporije i kada se dobije osjećaj vrućine i količine stvorenog znoja može se objasniti kako se uopće može popiti toliko tekućine dnevno. Ja osobno sam na biciklu dnevno uredno trošio 2 - 2,5 L izotoničkih napitaka i 3 - 3,5 L vode, obične ili aromatizirane. U pauzama ili na biciklu bi još popio 2 Red bulla (2 x 0,25L), jednu Coca Colu (0,5 L) i 0,5 - 1 L nekog soka uz obroke. Nakon etapa još bi pio oko 0,5 L vode sa analgeticima i pivu uz večeru. Tako se dolazi do tih prosječnih 7 - 9 L čiste tekućine dnevno koje u normalnim okolnostima popijem za četiri-pet dana.

Budući da osjet žeđi podcjenjuje potrebe sportaša za tekućinom, nastojao sam uvijek biti dobro hidriran potežući po par većih gutljaja tekućine svakih 10ak minuta na biciklu. Kada nastupi žeđ za sportaša je kasno - tada se gasi požar koji je trebalo prevenirati. Slično je i sa gladi koju sam nastojao izbjeći već spomenutim energy barovma i gelovima, i sa tri veća obroka dnevno.

U Oklaju radimo kratku pauzu dok Luka rješava problem novčanika, pa nastavljamo prema Drnišu. Nalazimo restoran na koji su nas uputili mještani i ručamo. Na meniju restorana (najvećeg u Drnišu) srce, jetrica, mozak... Naručujem gulaš sa tjesteninom, ajde barem neki oblik tjestenine. Oko 15:00 putovi nam se razilaze: Luka odvaja na cestu za Šibenik sa koje će skrenut prema Čiovu, ja odvajam na cestu za Split sa koje ću odvojit za Sinj. 40ak Km prvo ravnice, široke i ne odveć prometne ceste, a onda i uspona kod kojeg sam se totalno ispraznio. Pokušavam spasit stvar sa Coca-colom i ugljikohidratnom pločicom i privremeno daje efekta, ali uspon ne prestaje, a preko 130 km po +30şC je već u nogama tog dana.

Oklaj

Neposredno poslije Drniša

Evo me doli..

Vrlo važno motivacijski na ovoj turi bio je MP3 player sa žešćom muzikom koja mi je treštila u ušima kad je bilo teško. Mislim da sam na faksu naučio da muzika može odgoditi pojavu umora i da subjektivno poticajno djeluje na vježbača. Nije prepametna stvar imati slušalice na ušima kad se vozi po glavnim i vrlo prometnim cestama, ali kad su županijske i pogotovo lokalne ceste u pitanju nema problema. Bitno je samo ne izgubiti koncentraciju i ne zalutati na sredinu ceste.

Uglavnom, nakon savladanog uspona slijedi makadamska nizbrdica prema Sinju. Vrlo čudan makadam sa ostacima asfalta, kao da je tu nekad bila asfaltirana cesta koje se isprala s vremenom. Ulazak u Sinj oko 19:30, radim pauzu i važem da li potražiti sobu u gradu ili potegnuti još 10 km ravnice prema Trilju. Temperatura je ugodnih 22-24 şC i možda nije loše malo razvrtiti pedale po ravnici i ugodnoj temperaturi. Mobitelom dogovaram sobu u Košutama, mjestašcu par km prije Trilja i oko 20:30 sam u sobi, 150 Kn noćenje s doručkom. Prije spavanja večeram u obližnjem restoranu (ponosni konobar nudi fine ćevape, ražnjiće, jetricu...), u sobi analgetici i samo masaža uz Ice Power gel pa spavanje. Odlučujem se na malo duže spavanje i nešto kasniji polazak, pošto je tri dana za redom buđenje bilo i prije 5:00. Etapa trećeg dana bila je uz prvu etapu najzahtjevnija, a što se lijepo može vidjeti po prosječnoj frekvenciji srca, energetskoj potrošnji, altimetriji, ukupnoj kilometraži, temperaturi zraka itd.

Sažetak trećeg dana:
Dužina etape:161,1 km
Trajanje vožnje: 8h 49min
Brzina: prosječna 18,3 km/h; najveća: 54,9 km/h
Nadmorska visina: najmanja 59 m; prosječna 403 m, najveća 774 m
Temperatura zraka: najmanja 16 şC, prosječna 34 şC, najveća 44 şC
Energetska potrošnja: 6304 kcal
Frekvencija srca: prosječna 134 otk/min, najveća 169 otk/min

Četvrti dan buđenje u 6:45, doručak uz zanimljiv razgovor sa vlasnicom kuće (stara baka koja je zbog svog porijekla nakon drugog svjetskog rata pobjegla u Austriju i tamo proživila gotovo cijeli život, vrativši se prije 5-6 godina u Hrvatsku), kontrola bicikla, podmazivanje lanca i lagana vožnja prema Trilju. Konstrukcija nosača za bisage od opterećenja lagano se rasklimala, što je značilo oprezniju vožnju zadnja dva dana. Tu sam već znao da me samo mehanički kvar može spriječiti u ostvarenju cilja, tijelo je dobro podnosilo napore, umora nije bilo puno, nadao sam se samo da će bicikl izdržati.

U Trilju punim rezervoare sa vodom i izotonicima i krećem vrlo prometnom cestom prema Cisti Provo. Nakon 10ak km kod mjesta Ugljane odvajam desno lokalnom cestom prema Blatu na Cetini. Promet naglo pada što znači da se gušt vožnje biciklom proporcionalno povećava. U mjestu (Blato n/c) uz rijeku je i mala plaža, voda je ugodno hladna i kristalno čista pa pada kratko kupanje. Uz rijeku upoznajem simpatičnog Slovenca koji sa ženom u kamperu brije po Hrvatskoj, bez neke definirane rute. Posjet trgovini, dopunjavanje zaliha tekućine pa dalje prema Šestanovcu, Grabovcu i Zagvozdu.

Trilj

Palo je kupanje u Cetini

Kanjon Cetine

Putem bi, manje-više u cijeloj dužini ture, pitao ljude uz cestu jel to cesta za tamo i tamo, koliko još ima itd. Iako sam odgovore načelno znao i prije konzultiranjem dosta preciznih karata (dobro, prvi dan u jednom trenutku ni karte nisu pomogle), ako imaš džoker pitaj publiku - iskoristiš ga! Ako ništa, da potvrdiš ono što ti karte govore, možda saznaš i neku sitnicu što nema na karti.

U Grabovcu pauza na klupici u debeloj hladovini, Ante Gotovina mi salutira sa ogromnog plakata. Odzdravljam mu i dolazim do Zagvozda gdje pada lagani ručak i malo duži odmor. Nastavljam dalje laganim usponom uz 35 şC, prolazim Biokovsko selo i Župu, s lijeve strane u daljini buka kamiona, bagera i sličnih građevinskih strojeva koji užurbano rade na izgradnji autoceste. Uspon do 742 m nadmorske visine savladavam malo guranjem (na jednom dijelu ceste u 2 km 200 m visinske razlike uz 40 şC), malo vožnjom, a potom, prolaskom prijevoja, slijedi 10 km brze nizbrdice i dalje kombinacija ravnice i nizbrdice kroz mjesta Rašane, Kozica, Dragljane, Ravča te konačno Vrgorac. Od Šestanovca do Vrgorca mislim da me prošlo možda 20ak vozila - zaista je rijedak promet tom dionicom.

Ante naprijed, Biokovo otraga

Grabovac

Zagvozd

U Vrgorac stižem malo prije 16:00, ručam u restoranu Tin (po Tinu Ujeviću koji je rodom iz Vrgorca), odmaram, ponovo u trgovinu pa nakon odmora na autobusnoj stanici dalje prema Metkoviću. Cesta prema Metkoviću je ravna ili sa blagim nizbrdicama, sa relativno malo prometa, a lijevo se pruža prekrasan pogled na Hercegovinu uz čiju granicu cesta prolazi. Spuštam se u dolinu Neretve i dalje uz vrlo rijedak promet s namjerom dolaska do Metkovića. Ipak, nekih 8 km prije Metkovića nalazim sobu u mjestu Kula Norinska. 200 Kn za noćenje, skuplje od planiranog, ali preumoran sam za dalje traženje.

Prema Metkoviću

Ova etapa nije bila duga, ali iznimno zahtjevna konfiguracijom i velikom vrućinom.

Sažetak četvrtog dana:
Dužina etape:112,6 km
Trajanje vožnje: 6h 26 min
Brzina: prosječna 17,9 km/h; najveća: 46,3 km/h
Nadmorska visina: najmanja 89 m; prosječna 365 m, najveća 742 m
Temperatura zraka: najmanja 23 şC, prosječna 33 şC, najveća 43 şC
Energetska potrošnja: 3987 kcal
Frekvencija srca: prosječna 124 otk/min, najveća 159 otk/min

Posljednju etapu započinjem u 7:00 pedaliranjem prema Metkoviću. Na samom ulazu u grad u trgovini slažem doručak i nastavljam dalje na most preko Neretve, kroz grad i dalje na tzv. „staru cestu za Dubrovnik“ preko Bijelog Vira.

Most preko Neretve

Vožnja ravnicom sa rijekom Neretvom i močvarnim tlom i šašem sa desne strane zanimljiva je. Plan je bio onaj mali dio kroz BiH proći preko alternativnog graničnog prijelaza, par km iznad GP Klek. No, dolaskom na sam granični prijelaz saznajem od graničnog policajca da je to u biti pogranični prijelaz samo za lokalno stanovništvo. Vidjevši razočaranje i nevjericu na mome izmučenom licu (trebao bi se vratiti nazad sve do Metkovića pa na Opuzen i GP Klek, cca 25 km, da se strogo držimo zakona) dobri čovjek se smilovao i pustio me preko, uz uvjet da se spustim do Neuma i iz BiH izađem na međunarodni GP Zaton Doli. Uz zahvale, nastavljam usponom uskom asfaltnom cesticom (220 m visinske razlike u manje od 4 km i uz 38 şC). Kombiniram vožnju i guranje bicikla, okidam par fotki jezera Kuti, meni s desna. Uspjevam pofotkat i jednu safari turu. Spuštam se prema Neumu i more vidim po prvi put. Na ulazu u Neum mala pauza kod dućana (Jel može u Kunama? Naravno!), spust na jadransku magistralu i lijevo prema GP Zaton Doli. Dalje je sve bila magistrala, u biti južno od Neuma samo je jedna alternativa (paralelna s magistralom) ako se želi izbjeći glavna cesta, ali više nisam imao snage penjat se u brda, a 37 şC pojačavalo je moju želju što prije stići do cilja.

Safari tura..

..na jezeru Kuti

Vožnja magistralom uz more bez sumnje je lijepa, ali opet stalna koncentracija na promet kvari užitak same vožnje. Iako je uz more, konfiguracija ceste je u biti dosta valovita, pa se stalno izmjenjuju intervali pentranja i jurcanja nizbrdo. U Trstenom stajem na ručak i nakon nešto duže pauze nastavljam prema Dubrovniku. Mala pauza na mostu - na ulazu u Dubrovnik, pa dalje pentranje magistralom iznad grada. Magistrala je na tom dijelu relativno uska i nije uopće ugodno vozit sa provalijom na metar desno od sebe. Vjerojatno bi da me trknuo auto kotrljanje završio na Stradunu. Moram priznat da mi je nakon 4 dana vožnje po sporednim cesticama daleko od mora i nekog žešćeg turizma gužva turističkih središta i jadranske magistrale uopće nije sjela. Štoviše, smetalo mi je sve to, promet, ekipa koja me praktički zaustavlja na cesti da mi ponudi sobu, hrpa turista...

To te ja pitam!

Pogled

Pogled 2

E, ali to još nije kraj

Prolaskom Dubrovnika prolazi se kroz Župu Dubrovačku, nakon koje radim poslijednju dužu stanku i punjenje zaliha tekućine. Prolazim skretanje za Cavtat, zatim dubrovačka zračna luka pa vožnja nekih 10ak km uz Konavosko polje - plodna regija koja je bila prije rata obrađena (ponajviše vinovom lozom), a danas uglavnom neiskorištena. Konačno dolazim na cilj - na Grudu. Zadnje kilometre bilo je yebeno teško za vozit, ne u fizičkom smislu, nego što sam bio siguran da će mi se neki kvar desit. Do granice sa Crnom gorom (GP Karasovići) ostalo je 7 km, ali ne treba pretjerivati za prvi put, pomislih u sebi.

Konavosko polje, u ratu razrušena stočna farma

Ovo je bilo lako

Razderane rukavice

Čini se da je sunce bilo dosta jako

Sažetak četvrtog dana:
Dužina etape: 117,8
Trajanje vožnje: 6h 33min
Brzina: prosječna 18,4 km/h; najveća: 45,4 km/h
Nadmorska visina: najmanja 91 m; prosječna 160 m, najveća 322 m
Temperatura zraka: najmanja 24 şC, prosječna 33 şC, najveća 40 şC
Energetska potrošnja: 4276 kcal
Frekvencija srca: prosječna 127 otk/min, najveća 160 otk/min

Par završnih misli:

„Challenge!!“ oduševljeno je uzviknuo jedan moj cijenjeni profesor krajem ožujka 2005. trenutak prije spusta nakon što se grupa od nas desetak za vrijeme nezaboravnog 8-dnevnog skijanja u Aspenu uspentrala na 4000m visoki vrh planine do kuda ne vozi skijaška žičara, već je dolazak moguć samo 1-satnim pješačenjem po metar širokoj stazici punoj dubokog snijega sa provalijom lijevo i desno.

Baš to - Izazov! Najjači motiv za ovu turu!

Iako nisam puno pričao o svojim planovima, ekipa kojoj sam rekao, ili koja je na neki način saznala o mojim planovima u principu me, blago rečeno, čudno gledala. Uglavnom se nisam ni trudio objašnjavati svoje motive i razloge jer bi vjerojatno dobio još čudnije poglede.

Vrućina je bila dodatni izazov. Uz pravilnu hidraciju i zaštitu nije bila problem. Osobno bi volio da mi na slijedećoj ovakvoj ili sličnoj turi pljušti kiša pet dana. Jedan od motiva bio je i vezan za vrućinu: prije početka ture zanimalo me što će mi prolaziti kroz glavu kada u dalmatinskoj zagori zakuri + 40 şC, asfalt isijava još toliko, a ja sa natovarenim biciklom vozim uzbrdo. Dobio sam odgovor, naravno: apsolutno ništa. Kao kroz neku maglu čuje se vlastito disanje, osjeća znoj koji curi (lije) niz lice, osjeća ritam okretanja pedala, a u glavi neka velika praznina. I tako u nedogled. Blesavo, zar ne?

Sada gledajući unatrag, žao mi je što nisam više slika okinuo, jer bilo je barem dva puta više lijepih prizora od onoga što sam zabilježio fotićem. Stvar je ta da kada uđeš u ritam disanja i okretanja pedala, jednostavno ti se ne da razbijat taj ritam stajanjem i slikanjem. U nekim slučajevima taj problem sam rješavao slikanjem iz vožnje, a nekad je i to bilo tlaka. Zaista, neke od najljepših scena na turi, na žalost, zabilježene su samo u sjećanju.

Vožnjom biciklom zaista osjetiš prirodu oko sebe, ljude i kraj kroz koji prolaziš. Autom to jednostavno nije moguće. Vjerojatno zvuči blesavo, ali bilo mi je zanimljivo npr. stati i dobro pogledati sve usputne ploče, spomenike i natpise koji upućuju na neki povijesni događaj, na nekog tko je poginuo baš na tom mjestu, na neke povijesne granice itd.

Ispalo je idealno jedan dio puta voziti u društvu, a jedan dio sam. Luki i meni odgovara približno ista putna brzina pa smo vukli jedan drugog i izmjenjivali se u vodstvu. Zadnja dva dana solo vožnje bila su zanimljiva na svoj način, nema dogovaranja, sve se radi u vlastitom aranžmanu. Ipak, da moram birat, vožnja u društvu ima prednost. Što se tiče vožnje solo, Boris Veličan je u svojoj knjizi dao odličan savjet koji prilagođen za bicikliste glasi: Prije nego se odlučiš na dužu solo vožnju, zapitaj se da li si sam sebi ugodno društvo.

Što se tiče cijene cijele priče, govorimo o nekih 1500 - 2000 Kn neposrednih troškova:

ŘNoćenja na putu (100+150+200=450 Kn). Ovi troškovi mogu se naravno smanjiti spavanjem na divlje u vreći i šatoru, no po tom pitanju nemam iskustva pa se sam nisam htio upuštati u tako nešto. Osim toga, kvalitetno spavanje bilo je vrlo važno da se cijela tura u danim uvjetima dovede do kraja.
ŘKupnju dodatne opreme i priprema bicikla za turu (cca 500 - 600 Kn). Ova stavka zavisi koliko se opreme neophodne za višednevne ture već ima, ja sam morao dokupiti torbu za volan, nešto rezervnih dijelova, nosač za bisage, nešto medicinskog pribora...
ŘTroškova prehrane, energy barova i gelova, abnormalnih količina raznih napitaka i prašaka za iste (cca 800 Kn).

Na žalost, nisam se vagao prije i poslije ture pa ne znam cijenu gubitka tjelesne mase, pretpostavljeni gubitak dobiven odokativnom metodom i zakašnjelim vaganjem je oko 2-3 kg.

U svakom slučaju, svi navedeni troškovi i gubici kompenzirani su naglim povećanjem ega.

I za kraj, zahvala svima (Marijana, Kempes, Vjeko, Uly...) na brizi i SMSovima podrške. Što još da kažem osim da:

- je bilo nezaboravno iskustvo,
- sam (smo) vidio raznih mjesta po Hrvatskoj koje inače nikad ne bi vidio,
- sam (smo) upoznali puno različitih ljudi,
- sam (smo) pomakli vlastite granice,
- sigurno idem(o) opet (naravno, uz izmijenjenu rutu, ova je apsolvirana)
- itd.